Etika u komunikaciji

Nastavnici

• Mislava Bertošared. prof.dr.sc.(Nositelj)
• Ivana Simeonv. pred.dr.sc.

Cilj

Sadržaj

1. Jezikom i jezičnom govornom/komunikacijskom praksom upravljaju četiri osnova uvjeta – pravilnost izrečenog iskaza (gramatika), istinitost iskazane tvrdnje (semantika), uspješnost iskazane radnje (pragmatika) i ispravnost odnosa između pravilnosti, istinitosti i uspješnosti (etika);
2. Upoznavanje s glavnim školama etike – normativna etika, metaetika i primijena etika ili etike, te razmatranje njihova odnosa prema mogućoj etici govorenja;
3. Sokratova kritika sofista i Platonova kritika jezika te njegovo razlikovanje između sofističke retorike i filozofske retorike kao moguća polazišta u zasnivanju etike govorenja;
4. Aristotelovo razlikovanje između različitih govornih umijeća (gramatika, logika/dijalektika, retorika i poetika); Aristotelovo trijadičko strukturiranje retorike (npr. ethos, pathos, logos i govor o prošlom, sadašnjem i budućem) i pretpostavke etičnosti;
5. Kvintilijanova retorika i moralnost govornika; sužavanje retorike, te širenje prostora hermeneutike i poetike; Sv. Augustin o laži i protiv laži;
6. Formiranje moderne javnosti, njezina jezika i normi komuniciranja u njoj; razvoj medija, medijatizirane komunikacije i pitanje njezine etičnosti;
7. Austinova teorija performativnosti, ilokucijske snage i uspješnosti govornih akata; Griceova teorija govorne namjere i komunikacijskih maksima;
8. Foucaultova kritika diskursa, diskurzivnog poretka; parrhresia i parrhesiast;
9. Habermasova teorija univerzalne pragmatike i diskurzivne etike;
10. Promjena komunikacijske paradigme s novim medijima i pitanja etičnosti;
11. Etika govornika – Gorgijin govornik, Aristotelov govornik, Kvintilijanov govornik, Augustinov govornik, Foucaultov govornik, Habermasov govornik.
12. Etika slušatelja je nezaobilazna pretpostavka etike govorenja, jer je slušanje ključ govorenja; pet vrsta slušanja kao pet prostora etike slušanja;
13. Etika jezika – etika jezičnog znanja, naracijska etika, argumentacijska etika, etika izvođenja zaključaka; o relevantnosti metaetike kao neke vrste etike jezika.
14. O ograničenjima etike govorenja u odnosu prema različitim oblicima komunikacijske i nekomunikacijske moći; o ograničenjima etike govorenja u odnosu prema različitim oblicima pseudoetičnih i neetičnih govornih i negovornih radnji; o načinima obnavljanja snage etike govorenja.
15. x

Ishodi učenja

1. Usporediti različite etičke teorije u okviru filozofskih škola i orijentacija.
2. Demonstrirati kako se različiti pristupi etici – normativna, primijenjena i deskriptivna etika te metaetika – primjenjuju na verbalnu komunikaciju.
3. Analizirati različite tipove diskursa (javni i privatni diskurs; politički, znanstveni, publicistički, reklamni, religijski diskurs) s obzirom na njihovu etičku pozadinu.
4. Kritički ocijeniti analizirani diskurs na etičkoj i metaetičkoj razini.
5. Kritički analizirati vlastiti etički sustav i njegovu manifestaciju na diskurzivnoj razini.
6. Primijeniti stečene vještine u cilju bolje komunikacije s pojedincima različitih identiteta i etičkih opredjeljenja.
7. Stručno komunicirati s kolegama znanstvenicima i sa širom zajednicom o etičkim dimenzijama verbalne komunikacije.
8. Kritički valorizirati znanstvenu literaturu iz područja etike govorenja na hrvatskom, engleskom i drugim jezicima.

Metode podučavanja

Metode ocjenjivanja

Obavezna literatura

1. Austin, John Langshaw (2014), Kako djelovati riječima, Zagreb: Disput
2. Grice, H.P.(1975) „Logic and Conversation“ in P. Cole & J. Morgan (eds), Syntax and Semantics, Vol. 3: Speesc Acts, New York: AP, 41-58.
3. Habermas, J. (2009), Diskursethik, Frankfurt aM: Suhrkamp, 31-116.
4. Holmes, R. I. (2007), Basic Moral Philosophy, Belmont: Thomson Wadsworth, 25-54, 55-147, 149-204.
5. Platon, Gorgija, Zagreb: Naprijed
6. Aristotel, Retorika, Zagreb: Naprijed, 1-77.
7. Kvintilijan, M. F. (1985), Obrazovanje govornika, Sarajevo: Veselin Masleša, 489-549.
8. Barthes, R. (), Retorika starih, Ljubljana: IHS.
9. Sv. Augustin (2011), Protiv laži, Zagreb: VBZ, 21-127.
10. Leech, G. (1983) „Principles of Pragmatics“, London: Longman
11. Foucault, Michel (1997) „Ethics: Subjectivity and truth“, New York:The New Press . 1997
12. Williams, Bernard (1985) „Ethics and the limits of philosophy“, Cambridge, Mass.: Harvard University Press

Dopunska literatura

1. Platon (1975), Protagora & Sofist, Zagreb: Naprijed, 105-192.
2. Platon (1970) Ijon & Gozba & Fedar , Beograd: Kultura, 107-181.
3. Foucault, M. (1981), „The order of discourse“, in Young, Robert (ed.), Untying the Text: A Poststructuralist Reader, London: RKP.
4. Foucault, M. (2001), Fearless Speech, Los Angeles: Semiotext(e), 11-24.
5. Habermas, J. (1984) „Što je univerzalna pragmatika?“ (J. Habermas, „Was heisst Universalpragmatik?“, in K-O. Apel (ed), Sprachpragmatik und Philosophie, Frankfurt: Suhrkamp), Naše teme, god. XXV III, br. 11, 2346-2356.
6. Habermas, Jürgen (1984) „The Theory of Communicative Action: Reason and the Rationalization of Society“, Boston: Beacon Press
7. Dahlberg, Gunilla; Moss, Peter (2004) „Ethics and politics in early childhood education“, New York: Routledge Falmer
8. Derrida, Jacques (1994) „Politiques de l'amitié“, Paris: Galilée
9. Hampshire, Stuart (ed.) (1978) „Public and private morality“, Cambridge, New York: Cambridge University Press
10. Phelan, James (1996) „Narrative as rhetoric: technique, audiences, ethics, ideology“, Columbus: Ohio State University Press
11. Habermas, Jürgen (1983) „Moralbewussten und kommunikatives Handeln“, Frankfurt: Suhrkamp
12. Leff, Gordon (1968) „Medieval Thought: St. Augustin to Ockham“, Penguin Books