Odsjek za romanistiku osnovan je 1919. godine i jedan je od 23 odsjeka Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na Odsjeku djeluje sedam katedara: Katedra za francuski jezik, Katedra za francusku književnost, Katedra za španjolski jezik, Katedra za španjolsku književnost, Katedra za portugalski jezik i književnost, Katedra za rumunjski jezik i književnost te Katedra za romansku lingvistiku. Katedre organiziraju nastavu na sljedećim preddiplomskim i diplomskim studijima:

Svi su studiji dvopredmetni, mogu se kombinirati s bilo kojim drugim dvopredmetnim studijem koji se izvodi na Filozofskome fakultetu.

Na Odsjeku je zaposleno 29 nastavnika u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima. Na studijima koji se izvode na Odsjeku za romanistiku godišnje se upiše dvjestotinjak studenata.

Povijest Odsjeka

Kratka povijest Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu:*

Početci hrvatske i zagrebačke romanistike sežu u godinu 1882. Tada je, naime, na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koje je temeljem dopusnice cara i kralja Franje Josipa šest godina prije (1874.) počelo djelovati kao moderno sveučilište, započela nastava francuskoga jezika. Od tada do danas nastava barem jednog romanskog jezika na Sveučilištu u Zagrebu odvija se neprekidno osim u razdoblju od 1886. do 1889. Godine 1914. Profesorski zbor Mudroslovnog fakulteta donio je odluku o „kreiranju stolice za romanistiku“ koja je osnovana 1919. Godinu dana poslije (1920.) odlukom vlade osnovan je Seminar za romansku filologiju, unutar kojega su djelovali francuski i talijanski proseminar. Iz tog seminara je izrastao današnji Odsjek za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 1922. počela je povremena nastava rumunjskog, 1927. španjolskog, a 1942. portugalskog jezika. Potkraj pedesetih (točnije, 1959.) otvoren je lektorat rumunjskog jezika koji se, međutim, održao svega tri godine (do 1962.) Godine 1961. osnovana je Katedra za španjolski jezik i književnost. Tom osnutku prethodila je nastava španjolskog jezika u okviru  lektorata koji je, u različitim oblicima, djelovao od 1954. do 1968. – kada je započeo studij španjolskog jezika i osnova španjolske književnosti kao trogodišnji (tadašnji „B“) studij. Od godine 1978. (temeljem upravo provedene reforme visokoškolskog sustava) studij španjolskog jezika i hispanskih književnosti (hispanistika) studira se kao četverogodišnji studij (studij „A“). Iste godine pri Odsjeku za romanistiku utemeljena je Katedra za portugalski jezik, književnost i civilizaciju koja je započela s radom četiri godine poslije. Od tada pa do 1998. portugalski jezik i književnosti portugalskog jezičnog izričaja (luzitanistika) studiralo se kao dvogodišnji, a od spomenute godine pa do 2005. kao trogodišnji slobodni dopunski studij. Godine 1997. ponovno je započela nastava rumunjskog jezika na razini lektorata, a godine 2003. i trogodišnji slobodni dopunski rumunjskog jezika i književnosti. Od akademske godine 2005/06., slijedom prihvaćanja dvocikličkog sustava studiranja temeljena na načelima Bolonjske deklaracije, svi su studiji romanskih jezika i književnosti na Odsjeku za romanistiku prerasli u trogodišnje + dvogodišnje studije.

Sve do druge polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvitak Odsjeka za romanistiku odvijao se u znaku znanstveno-istraživačkog vizionarstva njegovih vodećih profesora, integralnih romanista, koji su dugo vremena obavljali i dužnost pročelnika, te u tom smislu opravdano govorimo o njihovim „razdobljima“ u zagrebačkoj i hrvatskoj romanistici:

Petar Skok (1913. – 1943. i 1945. – 1951.)Slavko Ježić (1943. – 1945.)Mirko Deanović (1951. – 1954.)Petar Guberina (1951. – 1958.)Vojmir Vinja (1958. – 1973.)August Kovačec (1973. – 1975.)

Od sredine sedamdesetih godina i promjena kojima je tada bilo podvrgnuto Sveučilište u Zagrebu dužnost pročelnika svedena je, nažalost, na administrativno upravljanje Odsjekom i ograničena na dvogodišnji mandat na kojem su se od tada do danas izmijenili:

Ivana Batušić (1975. – 1977.)Predrag Matvejević (1977. – 1979.)Gabrijela Vidan (1979. – 1981.)Željko Klaić (1981. – 1983.)Karlo Budor (1983. – 1985. i 1985. – 1987.)Gabrijela Vidan (1987. – 1989.)Yvonne Vrhovac (1989. – 1991.)Nenad Ivić (1991. – 1993.)Mirjana Polić Bobić (1993. – 1995.)Nikica Talan (1995. – 1997.)Ingrid Šafranek (1997. – 1999.)Jere Tarle (1999. – 2001.)Dražen Varga (2001. – 2003.)Sanja Grahek (2003. – 2005.)Nenad Ivić (2005. – 2007. i 2007. – 2009.)Bogdanka Pavelin Lešić (2009. – 2011.)Mirjana Polić Bobić (2011. – 2013. i 2013. – 2015.)Nina Lanović (2015. – 2017.)Petar Radosavljević (2017. – 2019.)Gorana Bikić-Carić (2019. – 2021.)Lidija Orešković Dvorski (2021. – 2023.)Ivana Olujić (2023. –

Godine 1956. Odsjek za romanistiku zajedno s Odsjekom za anglistiku i Odsjekom za talijanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokrenuo je časopis „Studia romanica et anglica zagrabiensia“ koji je u klasifikaciji hrvatskih znanstvenih časopisa rangiran kao časopis A1, a u tijeku 56 godina izlaženja u njemu je objavljen velik broj relevantnih romanističkih radova.

Znanstveno-istraživačka djelatnost na Odsjeku za romanistiku od sredine prošlog stoljeća vođena je uglavnom u okviru znanstveno-istraživačkih projekata koje je odobravalo nadležno ministarstvo. Prije „ere“ projekata na Odsjeku za romanistiku ostvarena su istraživanja rezultati kojih su ubrzo prerasli u polazišta za sva daljnja istraživanja unutar dotičnih područja kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Tematskom inovativnošću, kvalitetom te rigoroznim metodološkim i znanstvenim pristupom u tom su se pogledu osobito istakli Petar Skok, Slavko Ježić, Petar Guberina, Vojmir Vinja i August Kovačec.

Petar Skok objavio je petstotinjak bibliografskih jedinica s područja balkanologije (posebno onog dijela koji se odnosi na romanske elemente: vulgarni latinski, dalmatski, romanizme u hrvatskim narječjima te u balkanskim jezicima) romanske lingvistike, pomorskog nazivlja na hrvatskoj obali Jadrana, toponomastike (romanski korijeni nazivlja na jadranskim otocima), razvitka hrvatskog i ostalih južnoslavenskih jezika u kontaktu s romanskim jezičnim supstratom, te hrvatske lingvistike (iz tog je područja i njegovo u nas najcitiranije djelo, posmrtno objavljen „Etimologijski rječnik hrvatskog jezika“).

Slavko Ježić ostavio je opsežnu, uglavnom književno-povijesnu bibliografiju (temeljenu na iscrpnim proučavanjima francuske književnosti) koju je uvijek prilagođavao potrebama studenata. Valja spomenuti da je Ježić bio profesor i pročelnik Odsjeka za romanistiku tek dvije godine, od 1943. do 1945, ali je kao slobodni književnik i publicist poslije tog razdoblja nastavio istraživati kao da i dalje radi na istome odsjeku.

U svom znanstveno-istraživačkom radu, Petar Guberina usmjerio se uglavnom prema istraživanju primjene teorijske i primijenjene fiziološke akustike na učenje stranih jezika te na ispravljanje mana sluha i govora. Guberinina istraživanja i njihova primjena doživjela su široku i veoma pozitivnu recepciju u znanstvenim i stručnim krugovima diljem svijeta te je on jamačno najcitiraniji hrvatski romanist u domovini i izvan nje. Zajedno s međunarodnim (hrvatsko-francuskim) timom autor je u svijetu čuvenog verbo-tonalnog sustava za rehabilitaciju gluhonijemih osoba. S francuskim suradnicima stvorio je svjetski poznatu audio-vizualnu-globalno-strukturalnu metodu za učenje stranih jezika (AVGS).

Antun Polanšćak proslavio se ne samo kao veliki promicatelj francuskih autora u Hrvatskoj (osobito Balzaca, Zole i Prousta), nego i kao snažan zagovornik hrvatskih autora u Francuskoj (poglavito Krleže, Marinkovića, Krkleca, Desnice i Kaštelana), osiguravši time trajno mjesto u povijesti hrvatsko-francuskih kulturnopovijesnih veza.

Vojmir Vinja nastavio je s istraživanjem hrvatsko-romanskih jezičnih veza na hrvatskom primorskom prostoru objavivši iz tog područja nekoliko knjiga (među kojima se osobito ističe „Jadranska fauna. Etimologija i struktura naziva“) te velik broj znanstvenih radova. Temeljem znanja „proizvedena“ u tim istraživanjima, s kojima je stalno upoznavao i mlađe suradnike i studente obrazujući tako i znanstveno-nastavni podmladak, Vinja je šezdesetih godina sudjelovao i u izradi „Mediteranskog lingvističkog atlasa“, a u tijeku njegove izrade organizirao je (1971.) i veliki međunarodni lingvistički kongres (MKMLS) u Interuniverzitetskom centru Sveučilišta u Zagrebu u Dubrovniku 1971. godine. Autor je „Gramatike španjolskog jezika“ te (u suautorstvu s Ratimirom Musanićem) „Rječnika španjolskog jezika“ izdanja nužnih za početak cjelovita studija hispanistike koji je pokrenut 1969. baš zahvaljujući radu profesora Vinje. Vinja se proslavio i kao prevoditelj  kapitalnih djela starije francuske i španjolske književnosti („Celestina“, „Eseji“ Michela de Montaignea, „Roman o liscu“, pisma, odnosno dnevnik o otkriću Novoga Svijeta Kristofa Kolumba itd.).

August Kovačec se kao mladi istraživač usredotočio na balkanološke jezikoslovne teme objavivši iz tog područja četiri knjige (od kojih je najpoznatija „Opis današnjeg istrorumunjskog“) te niz znanstvenih radova u časopisima koji su redom referirani u svjetskim bazama podataka. Jednaku su recepciju doživjeli i rezultati njegova istraživanja arumunjskih i sefardskih govora Bosne, Hrvatske, Makedonije i Srbije. Jedan je od onih europskih jezikoslovaca koji poznaju strukturu najvećeg broja europskih i izvaneuropskih jezika zbog čega je bio redoviti gost-predavač na više europskih sveučilišta. Kao leksikograf, hrvatsku je kulturu zadužio uređivanjem „Hrvatskog općeg leksikona“ i „Hrvatske enciklopedije“, a bio je i recenzentom gotovo svih vrijednih leksikografskih izdanja u Hrvatskoj posljednjih desetljeća, te mnogobrojnih knjiga iz područja jezikoslovlja i književnosti. Uz to se istakao i kao prevoditelj starih (književnih i inih) tekstova s mnogih jezika. Zahvaljujući tako sveobuhvatnoj spremi, profesor Kovačec jedini je predavao (a kao professor emeritus i dalje nastavlja predavati) velik broj kolegija na svim studijima romanistike.

Znanstveno-istraživačka djelatnost na Odsjeku za romanistiku u novije se vrijeme uglavnom odvija u okviru znanstveno-istraživačkih projekata. Ovdje ćemo nabrojiti postojeće projekte i nabrojiti tek neka od područja u kojima su nastavnici Odsjeka za romanistiku postigli izvrsne rezultate:

– Supostavna gramatika francuskog i hrvatskog (glavni istraživač Dražen Varga)

– Hrvatsko-hispanske kulturne veze (glavna istraživačica Mirjana Polić Bobić)

– Hrvati u iberskim i hispanskoameričkim arhivima između 1516. i 1767. godine (glavna istraživačica Mirjana Polić Bobić)

– Razvijanje učenikove samostalnosti s pomoću Europskog jezičnog portfolija (glavna istraživačica Yvonne Vrhovac)

– Istraživanje procesa učenja/usvajanja stranoga jezika u ranoj dobi (glavna istraživačica Yvonne Vrhovac)

Jednako tako, nastavnici Odsjeka za romanistiku sudjeluju i u projektima drugih odsjeka Filozofskog fakulteta ili Sveučilišta u Zagrebu, ostvarujući vrijedne istraživačke rezultate po kojima je njihova matična ustanova nacionalno i međunarodno prepoznata po izvrsnosti. Nenad Ivić istražuje u prvom redu srednjovjekovnu i kasnoantičku historiografiju – francusku i latinsku, te suvremenu francusku književnost i teoriju, Ingrid Šafranek  bavi se ženskim pismom, hermeneutikom teksta te francuskom književnošću XIX. i XX. stoljeća, Nikica Talan hrvatsko-portugalskim (odnosno hrvatsko-brazilskim) kulturno-povijesnim vezama, suvremenim luzofonim pjesništvom, itd. Kao mlađi istraživači, Dražen Varga i Darja Damić Bohač sudjelovali su na projektu »Supostavna gramatika hrvatskog i francuskog jezika« pokojnog Miroslava Kačića pri Zavodu za lingvistiku, jednako kao što su, prije više desetljeća mnogi nastavnici kao mladi istraživači sudjelovali u tadašnjim projektima istoga Zavoda, pri čemu je najveći dio tih njihovih istraživanja objavljen u publikacijama Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ali i u mnogim drugim publikacijama u Hrvatskoj i inozemstvu.

*Opširna povijest Odsjeka za romanistiku iz pera prof. dr. Nikice Talana nalazi se u monografiji  »Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu« iz 1998. godine, na stranicama 187-199. Ovaj pregled povijesti Odsjeka za romanistiku najvećim se dijelom oslanja na Talanov tekst, posebice glede prikaza znanstveno-istraživačkog rada zaslužnih zagrebačkih romanista.