Povijest Odsjeka za arheologiju

Prve naznake o arheološkim nalazima na području Hrvatske možemo naći u čuvenom djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio, nastalom u 10. stoljeću, a u kojemu opisuje neke spomenike na istočnoj jadranskoj obali. I Toma Arhiđakon u 13. st. opisuje ostatke Salone i Dioklecijanove palače. Dakako, riječ je uglavnom o spomenicima antičkoga razdoblja koji su u vrijeme spomenutih autora bili još dobro uščuvani i vidljivi. Te će spomenike i kasnije spominjati i opisivati mnogi istraživači, putopisci, književnici (primjerice Ciriacus Pizzicolli Anconitanus u 15. st., Jacques Spon u 16. st., Alberto Fortis u 18. st.). U vrijeme renesanse i kod nas će se početi stvarati prve muzejske zbirke. Tako se u dvorištu palače Papalić u Splitu već oko 1510. g. nalazio lapidarij epigrafskih ulomaka, a i „otac hrvatske književnosti“ pjesnik Marko Marulić skupljao je i prepisivao salonitanske natpise. Vrlo vjerojatno su i mnogi velikaši imali zbirke različitih starina, osobito starih novaca. Početkom 19. st. osnovan je lapidarij u Augustovu hramu u Puli, ali prvi pravi specijalizirani arheološki muzej utemeljen je 1820. g. u Splitu, 1830. arheološka zbirka u Zadru, a 1846. arheološki odjel u okviru Narodnog muzeja u Zagrebu.

Prvi hrvatski arheolog, poznat i izvan granica domovine, bio je Matija Petar Katančić. Štoviše bio je profesor arheologije i numizmatike u Budimpešti. Godine 1782. objavio je u Osijeku prvi stručni arheološki rad na ovim prostorima Dissertatio de columna milliaria ad Eszekum reperta.

I u Hrvatskoj je, slično kao i drugim dijelovima Europe, bavljenje arheologijom najprije vezano uz proučavanja antičkog razdoblja. No, u drugoj polovici 19. st. sve više raste zanimanje i za starija razdoblja, ali i nacionalnu arheologiju. Razmeđe dvaju stoljeća, devetnaestog i dvadesetog, obilježilo je otkriće i istraživanje jednoga, do naših dana u svjetskim razmjerima relevantnog prapovijesnog lokaliteta. Riječ je, naravno, o Krapini. Dana 23. kolovoza 1899. g. Dragutin Gorjanović-Kramberger, ravnatelj Geologijsko-paleontologijskog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu i sveučilišni profesor paleontologije i geologije, stojeći u podnožju Hušnjakova brijega shvatio je da «stoji kraj prastarog čovječjeg naselja, kakovo još do onda nije bilo poznato u našoj domovini». Već 1906. g. Gorjanović je objavio i najznačajniji i najcjelovitiji rad o krapinskom pračovjeku Der Diluviale Mensch von Krapina in Kroatien tiskan u Wiesbadenu. Tim je djelom Gorjanović posve razbio sumnje da su posrijedi «patološka stvorenja», a ne pradavni ljudi.

Za razvoj i napredak arheološke struke i znanosti od posebne je važnosti osnutak studija arheologije jer se samo tako moglo osigurati školovane stručne kadrove. Godine 1893. Izidor Kršnjavi, tada predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, u sklopu svojih reformi srednjoškolske i visokoškolske nastave Sveučilišnim je zakonom utemeljio Arheološki zavod kao samostalnu nastavno-znanstvenu jedinicu na tadašnjem Mudroslovnom Fakultetu (danas Filozofskom fakultetu) zagrebačkog Sveučilišta i tako odijelio studij arheologije od studija povijesti umjetnosti. Naime, potonji je bio osnovan još 1878. godine i u svom je programu imao i arheološke teme, ali vezane isključivo uz klasičnu arheologiju. Tako je i nastupno predavanje Izidora Kršnjavoga 11. ožujka 1878. imalo naslov“ Znamenovanje poviesti i arkeologije umjetnosti“. Spomenutim je zakonom iz 1893. također određeno da predstojnik Arheološkog zavoda ujedno bude i ravnateljem Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu (danas Arheološki muzej u Zagrebu) i takva je personalna unija ostala na snazi sve do 1951. g.

Iako je, dakle, samostalni studij arheologije utemeljen Sveučilišnim zakonom 1893., nije iste godine i stvarno započeo. Naime, za to je bi potreban i stručni kadar. Stoga je Kršnjavi pozvao iz Vinkovaca tamošnjeg gimnazijskog profesora Josipa Brunšmida (1858-1929), imenovao ga kustosom u Arheološkom odjelu Narodnog muzeja te ga poslao u Beč da ondje doktorira. Brunšmid je povjerenu mu zadaću izvrsno obavio, ondje je 1895. g. obranio disertaciju Zur Geschichte der griechischen Colonien in Dalmatien (O povijesti grčkih naseobina u Dalmaciji) te tako stekao uvjete za izvanrednu profesuru u Arheološkom zavodu. Vrativši se 1896. u Zagreb, Josip Brunšmid postavljen je za prvog profesora arheologije u Hrvatskoj Nastupno predavanje održao je u lipnju iste godine i time je i stvarno započeo samostalni studij arheologije na Sveučilištu u Zagrebu. Istovremeno Brunšmid je obnašao i dužnost ravnatelja Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu. Brunšmida je na objema dužnostima naslijedio Viktor Hoffiller (1877-1954). Iako je djelovanje obojice prvih profesora ponajviše bilo obilježeno epigrafijom i numizmatikom, u svojim su se predavanjima bavili i prapovijesnim i srednjovjekovnim, starohrvatskim starinama, a Hoffiller je posebnu pozornost posvećivao i rimskodobnim nalazima na području Hrvatske. Hoffillerova je zasluga da su nalazi sa sustavnog iskopavanja vučedolskog Gradca svoje mjesto našli u Arheološkom muzeju u Zagrebu. U kratkom ratnom razdoblju ravnatelj muzeja i profesor na Arheološkom zavodu bio je Mirko Šeper čijom je zaslugom 1945. objavljena i respektabilna monografija R. R. Schmidta Die Burg Vučedol.

Ranih pedesetih godina dvadesetoga stoljeća Arheološki je zavod unaprijeđen u stručnom, kadrovskom i znanstvenom pogledu. Za antičku arheologiju, rimsku epigrafiju i rimske provincijalne spomenike u Iliriku zadužen je bio Branimir Grabričević, prapovijesnu i slavensku arheologiju kao gost je predavao Josip Korošec.

Iako je već 1948. g. arheologija na Filozofskom fakultetu izdvojena kao jednopredmetni studij, tek je 1954. dolaskom Duje Rendića-Miočevića, izvanrednog profesora antičke i ranokršćanske arheologije, zahvaljujući njegovoj reorganizaciji nastave na suvremenim osnovama, studij dobio čvrstu koncepciju na kojoj se temelji i današnji bolonjski studij. Iste je godine započeo i sustavni studij prapovijesne arheologije zahvaljujući dolasku Stojana Dimitrijevića, a angažman Zdenka Vinskoga iz Arheološkog muzeja u Zagrebu pokrenuo je i sustavni studij opće i nacionalne srednjovjekovne arheologije. Više o povijesti pojedinih studijskih katedri može se saznati na njihovim stranicama.

dr. sc. Tihomila Težak-Gregl, red. prof.

Bibliografija: