Povijest odsjeka

Povijest Odsjeka za filozofiju neodvojivo je povezana s poviješću Sveučilišta u Zagrebu i Filozofskoga fakulteta jer sustavno i institucionalizirano visokoškolsko poučavanje filozofije u Zagrebu počinje 1874. godine s utemeljenjem Sveučilišta u Zagrebu i Mudroslovnog fakulteta te neprekidno traje do danas.

Međutim, povijest Odsjeka povezana je i s prapoviješću Sveučilišta i Fakulteta, što se datira u 1662. godinu, kad je studij filozofije, tj. Filozofijski tečaj, pokrenut na zagrebačkom Kolegiju Družbe Isusove, koji je već 1669. godine kralj Leopold I. uzdignuo na stupanj sveučilišta, premda ta ustanova nije nosila naslov sveučilišta, nego se, u raznim inačicama, nazivala akademijom te je obuhvaćala tri fakulteta – Filozofski, Teološki i Pravni. U sljedeća dva stoljeća mijenjala su se imena, ustrojstva, nadležnosti i načini funkcioniranja te ustanove, ali je studij filozofije bio konstanta. Primjerice, kada je carica Marija Terezija 1776. godine utemeljila Kraljevsku akademiju znanosti, na njezinu je Filozofskom fakultetu jedna od četiriju katedara bila Katedra za logiku, metafiziku, moralnu filozofiju i povijest filozofije, a kada je 1850. ukinuta Kraljevska akademija i utemeljena Pravoslovna akademija, na njoj su se poučavale etika i politička filozofija.

Kada je, pak, 1874. godine, na inicijativu i odlukom Sabora kraljevina, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te s odobrenjem kralja, osnovano i započelo s radom moderno zagrebačko sveučilište, pod imenom Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, filozofija je opet bila u prvom planu: jedan od prvih triju fakulteta (uz Bogoslovni te Pravo- i državoslovni) bio je Mudroslovni, tj. filozofski fakultet, jedan od prve trojice njegovih profesora i prvi dekan bio je filozof i pjesnik Franjo Marković (1845. – 1914.), jedan od dvaju odjela tog fakulteta bio je „filosofičko-historički“ odjel, a jedna od prvih šest stolica, tj. katedara, bila je ona za „mudroslovje teoretično i praktično sa povjestnicom“, tj. za teorijsku i praktičku filozofiju s poviješću filozofije, što je stvarni preteča današnjeg Odsjeka za filozofiju.

Markovićeva uloga u utemeljenju i razvoju Odsjeka, Fakulteta i Sveučilišta daleko je od zgoljne upravne, administrativno-birokratske funkcije i „funkcionarstva“, osim u onom pogledu u kojemu je Edmund Husserl kazao da su filozofi „funkcionari čovječanstva“ (Husserl, 1990: 23). Marković je, u punom smislu riječi, rodonačelnik moderne filozofije na Sveučilištu u Zagrebu i u Hrvatskoj jer ne samo da je, svojim rektorskim govorom iz 1881. godine, Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do VIII. (Marković, 1975), zacrtao istraživanja hrvatske filozofske baštine i uspostavio vezu između starije i novije filozofije na ovim prostorima, nego je i filozofiju u cjelini i filozofiju na sveučilištu osmišljavao i razvijao sustavno, tj. kao „shemu cjelokupnoga spoznajnog hrama“ koji sadrži: logiku; matematiku; empirijsko prirodoznanstvo i empirijsku psihologiju, antropologiju, povijest i jezikoslovlje; umstvenu teoriju spoznaje; umstvenu spoznaju prirode ljudskog duha ili filozofiju prirode i umstvenu psihologiju; umstvenu spoznaju krasote i dobrote ili filozofijsku estetiku i etiku; pokus umstvene spoznaje apsolutnoga bića ili filozofiju vjere. Riječima Branka Despota: „Predavajući filozofijsku logiku, filozofijsku psihologiju, filozofijsko naravoslovlje, metafiziku, etiku, estetiku, nauku o spoznaji, povijest filozofije i filozofijsku pedagogiku, on je stvorio vidokrug unutar kojega će se na različitim putovima filozofirajući duh Odsjeka kretati.“ (Despot, 1998: 74)

U takvim su aspiracijama i naporima, na ovaj ili onaj način, Markovića slijedili njegovi nasljednici na Fakultetu, a prvi među njima bio je Gjuro Arnold (1853. – 1941.), student prve generacije na Fakultetu te prva osoba koja je na Fakultetu stekla doktorat znanosti i koja je na Sveučilištu u Zagrebu doktorirala na temelju pisanoga rada (Etika i poviest, 1880.), zbog čega ga je je 1930. godine Sveučilište promoviralo „na čast ‘zlatnog doktora’ na polju filozofije“. Arnold je bio i prvi predstojnik „profesorske stolice za pedagogiku te teoretičnu i praktičnu filozofiju“ (1893.), a zatim i Pedagogijskoga seminara s pridruženom knjižnicom (1896.), što su preteče današnjeg Odsjeka za pedagogiju. (Na sličan su način filozofi bili zaslužni za početke poučavanja psihologije i sociologije na Filozofskom fakultetu, a time i za kasnije osnivanje katedri, odnosno odsjeka u tim poljima.)

Filozofijski je seminar, pak, osnovan 1911. godine, nakon čega je ustanovljena i filozofska knjižnica. Svrha je Seminara bila „praktičnim vježbama upućivati članove seminarske i uvoditi ih u samostalan rad u filozofiji“.

Treća osoba u nizu fakultetsko-sveučilišnih pionira filozofije bio je Albert Bazala (1877. – 1947.), koji je preuzeo i unaprijedio Markovićevu katedru te bio iznimno agilan i na drugim planovima, gdje treba istaknuti njegovu trotomnu Povijest filozofije (1906. – 1912.) kao prvu sustavnu povijest filozofije na hrvatskome jeziku (kakvu je kasnije, 1993. godine, također u tri toma, objavio jedino još Branko Bošnjak), te činjenicu da je on inicijator osnivanja Pučkoga sveučilišta (1912.) kao prosvjetne ustanove koja je sadržaje znanstvenih istraživanja i sveučilišne nastave nudila široj javnosti.

U istome duhu, ali i u vrlo nepovoljnim kadrovskim i inim okolnostima, između dva svjetska rata uz Arnolda i Bazalu (više puta penzioniranog i aktiviranog) djeluju Vladimir Dvorniković (1888. – 1956.), koji je nekoliko godina bio jedini profesor filozofije na Fakultetu i održavao na životu filozofske katedre i seminar, te Pavao Vuk-Pavlović (1894. – 1976.) i Vladimir Filipović (1906. – 1984.). No u takvim okolnostima – koje će tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno tzv. Nezavisne Države Hrvatske, postati sasvim dramatične, posljedice čega će se osjećati i u godinama nakon rata – može se, uz česte promjene naziva i strukture Fakulteta i Sveučilišta i razne probleme, istaknuti i neke pozitivne pomake kao što je osnivanje Katedre za praktičku filozofiju (etiku i estetiku) 1929. godine, čiji je predstojnik bio Pavao Vuk-Pavlović, te Katedre za teorijsku filozofiju 1937. godine, na kojoj je predavao Vladimir Filipović kao prvi asistent na Fakultetu koji je bio zaposlen na nekoj teorijskoj katedri jer dotad su asistenti bili angažirani samo u laboratorijima i vježbama. Zanimljivo je da je tih godina, točnije akademske godine 1934./1935., osnovano Društvo studenata filozofije kao prvo studentsko filozofsko udruženje kod nas, a prvi mu je predsjednik bio Rudi Supek (Supek, 1988: 88).

U životu Pavla Vuk-Pavlovića na neki su se način odražavale političke turbulencije i historijski prijelomi onoga vremena. Godine 1941. uklonjen je iz nastave i umirovljen, pri čemu je važan, ali ne i jedini faktor bilo njegovo židovsko porijeklo. Akademski je rehabilitiran nakon rata, 1945. godine, no već 1948. godine ponovno je morao napustiti Fakultet zbog neslaganja s vladajućim ideološko-političkim postavkama. Time ipak njegova sveučilišna karijera nije završena jer je 1958. godine otišao u Skopje, gdje je intenzivno predavao, istraživao, pisao i objavljivao do umirovljenja 1971. godine. Zbog njegovih doprinosa etabliranju i unapređenju tamošnjeg odsjeka za filozofiju (uključujući osnivanje i vođenje Estetičkog laboratorija) i filozofije u Makedoniji, Vuk-Pavlovića se i danas štuje kao jednoga od rodonačelnika moderne makedonske filozofije.

S druge strane, Vladimir Filipović kontinuirano je djelovao na Filozofskom fakultetu i prije i tijekom i poslije rata te je ličnost koja je najzaslužnija za prebrođivanje historijskih, akademskih i filozofskih rascjepa, za preživljavanje filozofskih katedara i seminara na Fakultetu te za rehabilitaciju i cjelokupni daljnji razvoj filozofije u Hrvatskoj.

U vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske, uz Filipovića i Bazalu, koji je u samo nekoliko godina dvaput umirovljivan i zapošljavan, na filozofskim katedrama i filozofskom seminaru djelovali su još Julije Makanec (1904. – 1945.) i Albert Haler (1883. – 1945.). Njih je, prema tadašnjim odredbama koje su ukinule sveučilišnu autonomiju, izravno imenovala politička vlast. Naredna politička vlast došla im je glave: Haler je, prilikom povlačenja vojske i stanovništva pred partizanima, strijeljan pod nerazjašnjenim okolnostima, a Makanec je, kao dužnosnik prethodnog režima, osuđen na smrt.

Godine 1945. na Fakultetu, uz Filipovića (Katedra za teorijsku filozofiju), djeluju ponovno Bazala (Katedra za povijest filozofije) i Vuk-Pavlović (Katedra za praktičku filozofiju), a nakon Bazaline smrti (1947.) i odlaska Vuk-Pavlovića (1948.), Filipović ostaje jedini profesor za sve filozofske predmete, da bi mu se 1949. pridružio Marijan Tkalčić (1896. – 1956.) koji je do smrti predavao etiku i estetiku.

Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih godina na Fakultetu se zapošljava niz mlađih filozofa, netom svršenih studenata filozofije, čime započinje ono što se i danas smatra „zlatnim razdobljem“ filozofije ne samo na Filozofskom fakultetu i Sveučilištu u Zagrebu nego i u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a što je poznato pod imenom „praxis-filozofija“. Riječ je o Predragu Vranickom (1922. – 2002.), Vanji Sutliću (1925. – 1989.), Branku Bošnjaku (1923. – 1996.), Milanu Kangrgi (1923. – 2008.), Gaji Petroviću (1927. – 1993.) i Danilu Pejoviću (1928. – 2007.). Danko Grlić (1923. – 1984.), jedan od najistaknutijih filozofa te generacije i orijentacije, na Odsjeku se zaposlio tek 1974. godine, a Marijan Cipra (1940. – 2008.) zaposlen je 1964., ali po njegovu filozofskom nazoru i djelima ne može ga se smatrati „praksisovcem“.

U navedenom se razdoblju dotadašnje katedre diferenciraju i osnivaju se nove katedre, gdje, uz „uobičajene“ katedre u polju filozofije, treba istaknuti Katedru za filozofiju istočnih naroda, koja je i danas neuobičajena u našem akademsko-filozofskom pejzažu, a koju je 1961. godine utemeljio i, nažalost, samo nekoliko godina na njoj radio Čedomil Veljačić (1915. – 1997.), otvorivši ipak put za kasnije i današnje poučavanje indijske filozofije na Odsjeku (čemu su od 1980-ih godina nadalje doprinosili Rada Iveković, Ksenija Premur, Gvozden Flego, Borislav Mikulić i Goran Kardaš).

Reorganizacija Filozofskoga fakulteta 1958. godine omogućila je osnivanje odsjeka koji su povezivali disciplinarno srodne katedre i seminare, ali je Odsjek za filozofiju osnovan tek 1967. godine, premda su filozofske katedre i filozofski seminar već u prethodnim desetljećima djelovali kao cjelina.

I u tome, i u pomlađivanju nastavnoga kadra, i u naglome usponu Odsjeka ključnu je ulogu imao Vladimir Filipović, a osim toga, Filipović je zaslužan za osnivanje dviju ustanova koje su i danas stožerne ustanove filozofskoga rada u Hrvatskoj – Hrvatskoga filozofskog društva i Instituta za filozofiju.

Hrvatsko filozofsko društvo osnovano je 1957. godine s namjerom „produbljivanja i širenja filozofske misli u našoj republici“ te „pomoći nastavnicima filozofije na srednjim školama, povezivanja rada s drugim društvima u zemlji, a preko Jugoslavenskog udruženja za filozofiju i sociologiju i s inozemnim društvima“ (Grgec, 2008: 522). U osnivanju su sudjelovali svi tadašnji nastavnici filozofije s Fakulteta i niz drugih osoba koje su ranije studirale filozofiju na našem fakultetu. Prvi je predsjednik Društva bio Filipović, a njegov tajnik bio je Gajo Petrović. O povezanosti Društva s Odsjekom dovoljno govori činjenica da je, među dosadašnja 32 predsjednika Društva, 13 predsjednika bilo s Odsjeka, njih 18 bili su bivši studenti Odsjeka, a samo jedan predsjednik nije ni studirao, ni radio na Odsjeku. Naravno, angažman sadašnjih i bivših članova i studenata Odsjeka u raznim tijelima i djelatnostima Društva podjednako je dominantan.

U okrilju Hrvatskoga filozofskog društva, a na inicijativu članova Odsjeka, 1964. godine pokrenut je časopis Praxis, a 1965. godine njegovo međunarodno izdanje (sa člancima na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku). Njegovim se utemeljiteljima mogu smatrati Gajo Petrović i Milan Kangrga, premda zasluge za utemeljenje, vođenje i afirmaciju časopisa, kao i iz njega nastajuće „praxis-filozofije“, imaju svi tadašnji i neki kasniji članovi Odsjeka te neki filozofi koji su školovani na našem fakultetu, ali su primarno djelovali u polju sociologije i, štoviše, spadaju među pionire naše sociologije (Rudi Supek, Ivan Kuvačić, Veljko Cvjetičanin). U samo deset godina postojanja, objavljeno je 38 brojeva hrvatskog izdanja Praxisa i 24 broja međunarodnog izdanja, a uz to su u ediciji Praxisa objavljena dva zbornika radova te osam knjiga u biblioteci „Džepno izdanje“. Paralelno s časopisom Praxis, isti krug filozofa i sociologa s našeg fakulteta, na čelu s Kangrgom i Supekom, 1963. godine pokreće međunarodnu konferenciju koja se održavala u Korčuli pod imenom Korčulanska ljetna škola, okupljajući ne samo veliki broj profesora, znanstvenika i studenata iz naše zemlje i inozemstva nego i neke od najznačajnijih mislitelja onog vremena, koji su u pravilu bili i suradnici časopisa, a nerijetko i gostujući predavači na Filozofskom fakultetu. Originalnost, pa i svjetska slava „praxis-filozofije“ temelji se na nedogmatskom i antidogmatskom, humanističkom marksizmu, uvelike inspiriranom Ranim radovima Karla Marxa, ali otvorenom za široki i raznoliki spektar filozofskih, socioloških i drugih teorijskih pogleda i pristupa, s izrazitim usmjerenjem prema onome praktičkom. Međutim, ta „praksisovska“ inkluzivnost počivala je (kako se ističe u uvodniku prvog broja Praxisa) na „nepoštednoj kritici postojeće zbilje“ i na uvjerenju da je „kritičnost, koja ide do korijena stvari ne prezajući ni od kakvih konsekvencija, jedna od bitnih karakteristika svake prave filozofije“ (Čemu Praxis, 1964: 5). I časopis i škola prestali su s radom, pod političkim pritiscima, 1974. godine, ali time nije minula „praxis-filozofija“ te je bila utjecajna i u narednim desetljećima, zahvaljujući samim „praksisovcima“ i njihovim učenicima, a relevantna je i danas, kad je istražuju, reafirmiraju i plodotvorno razvijaju oni koji su rođeni nakon gašenja Praxisa i Korčulanske ljetne škole.

Svojevrsni nastavci Korčulanske ljetne škole bili su „Cavtatski susreti“, tj. međunarodna tribina „Socijalizam u svetu“ (1976. – 1988.), koja je bila praćena istoimenim časopisom, te „Komiški susreti“, tj. „Dani Ante Fiamenga“ (1981. – 1984.), kao i brojni međunarodni tečajevi u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku (od 1971.). U Dubrovniku se također, u Sveučilišnom centru za postdiplomski studij Sveučilišta u Zagrebu, od 1972. do 1990. godine organizirao poslijediplomski studij „Filozofija znanosti“ (kasnije „Povijest i filozofija znanosti“).

Tradiciju organiziranja međunarodnih konferencija i izdavanja časopisa i knjiga Hrvatsko filozofsko društvo, uz presudni angažman članova Odsjeka, nastavilo je i u razdoblju od početka 1980-ih godina do danas. Među brojnim aktivnostima na tom planu ističu se redovne međunarodne znanstveno-kulturne manifestacije Dani Frane Petrića u Cresu (31 skup od 1992.) i Lošinjski dani bioetike u Malom Lošinju (21 skup od 2002.) te Godišnji simpozij Hrvatskog filozofskog društva u Zagrebu (64 skupa od 1957.), kao i filozofski, znanstveni, kulturni i nakladnički projekt „Filozofska istraživanja“, koji počiva na artikuliranom konceptu „integrativnog mišljenja“, a u okviru kojega se, u neprekinutom nizu, izdaju časopis Filozofska istraživanja (170 brojeva od 1980.), međunarodni časopis Synthesis philosophica s tekstovima na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku (75 brojeva od 1986.) te „Biblioteka Filozofska istraživanja“ (160 knjiga od 1988.).

Zaslugom Vladimira Filipovića, godine 1967. utemeljen je Institut za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, primarno posvećen istraživanju hrvatske filozofske baštine. Od 1977. do 1991. godine on djeluje kao Odjel za povijest filozofije, odnosno Odjel za istraživanje povijesti hrvatske filozofije, u okviru Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a potom ponovno kao samostalni Institut za filozofiju, i to do 1993. godine kao sveučilišni institut, a onda kao javni znanstveni institut izvan Sveučilišta. Nekoliko je članova Odsjeka akademsku karijeru započelo na Institutu, a među dosadašnjim zaposlenicima Instituta većinu čine bivši studenti Odsjeka.

Na Fakultetu je, pak, 1980. osnovan Zavod za filozofiju kao znanstvenoistraživačka jedinica povezana s Odsjekom, u kojemu su radili (sudjelujući povremeno i u nastavi) Mladen Labus, Veselin Golubović i Tin Radovani. Njihovim odlaskom s Fakulteta djelovanje Zavoda ušlo je u fazu mirovanja. Jedan od tragova njegova postojanja jest „Biblioteka Filozofska misao“ u kojoj je između 1980. i 1990. godine objavljeno sedam knjiga čiji su autori bili tada mlađi filozofi i bivši doktorandi Odsjeka.

U tom razdoblju, odnosno sedamdesetih i osamdesetih godina, Odsjek se značajno pomlađuje i osigurava „generacijski transfer“ zapošljavanjem tada mlađih nastavnika među kojima se većinu može smatrati „drugom generacijom praxis-filozofije“: Branko Despot, Goran Švob, Gvozden Flego, Hotimir Burger, Žarko Puhovski, Neven Sesardić, Nadežda Čačinovič, Ante Čović, Lino Veljak, Boško Zenić i Gordana Škorić.

Popis kapitalnih djela kojima su dosadašnji i današnji profesori odsjeka bili autori, urednici i prevoditelji ne bi se mogao navesti ni u mnogo obuhvatnijem prikazu od ovoga. Nezaobilazni su, pak, zahtjevni projekti kao što su Filozofska hrestomatija, pokrenuta 1955., čijih je dvanaest svezaka objavljeno u četiri izdanja, te Filozofijski rječnik, Leksikon filozofa, Filozofski leksikon i bogati nakladnički nizovi poput onih u zagrebačkoj izdavačkoj kući „Naprijed“, Filozofska biblioteka i Enciklopedija filozofskih disciplina.

Iz navedenih činjenica može se zaključiti da je djelovanje Odsjeka za filozofiju uvijek nadilazilo okvire Fakulteta, a u prilog tome govori i činjenica da je prvi odsjek za filozofiju u Hrvatskoj nakon našega osnovan zahvaljujući našemu. Riječ je o Odsjeku (u prvo vrijeme Katedri) za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru, osnovanom 1961. zalaganjem Vladimira Filipovića koji je potom godinama, kao i neki drugi naši profesori, predavao na tom odsjeku, a njegovi stalni nastavnici (među prvima, Marija Brida, Franjo Zenko i Heda Festini) bili su zagrebački, odnosno Filipovićevi đaci. Sličnu pomoć naš je odsjek kasnije pružao i u etabliranju odsjeka za filozofiju na sveučilištima u Rijeci, Splitu i Osijeku, pa i na samom Sveučilištu u Zagrebu (Hrvatski studiji, kasnije Fakultet hrvatskih studija). I Fakultet političkih nauka (kasnije Fakultet političkih znanosti) Sveučilišta u Zagrebu, koji je osnovan 1962. godine, kadrovski je ekipiran zahvaljujući našim bivšim studentima (Ivan Babić, Branka Brujić, Hotimir Burger, Ante Fiamengo, Boris Hudoletnjak, Goran Gretić, Ante Pažanin, Zvonko Posavec, Ivan Prpić, Davor Rodin) te Vanji Sutliću koji je nekoliko godina radio na našem fakultetu.

Naposljetku, barem tri studija filozofije u zemljama bivše Jugoslavije etablirala su se uz pomoć našeg Odsjeka za filozofiju. Uz spomenuti studij filozofije u Skopju, gdje je djelovao Pavao Vuk-Pavlović, to su studiji na Sveučilištu u Sarajevu (gdje su, od utemeljenja Katedre za filozofiju 1956. godine, a kasnije Odsjeka za filozofiju i sociologiju, djelovali spominjani Vanja Sutlić te bivši zagrebački studenti filozofije Milan Damnjanović, Muhamed Filipović, Ivan Focht, Ante Pažanin, Vladimir Premec, Rudolf Stojak i Abdulah Šarčević) te na Sveučilištu u Prištini (naši bivši i sadašnji studenti Muhamedin Kullashi, Astrit Salihu, Hasnija Ilazi, Labinot Kelmendi, Taulant Gashi i Nehat Sadiku).

U pogledu uloge Odsjeka u fakultetskom i sveučilišnom kontekstu, odnosno vodećih fakultetskih i sveučilišnih funkcija, treba spomenuti da su šestorica profesora obnašala dužnost dekana Fakulteta (Franjo Marković, Gjuro Arnold, Albert Bazala, Vladimir Filipović, Predrag Vranicki i Branko Bošnjak), a njih četvorica bila su i rektori Sveučilišta (Marković, Arnold, Bazala i Vranicki). Prema praksi koja je važila do početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, rektor je, nakon isteka mandata, postajao prorektor novoga rektora, tako da su Marković, Arnold i Bazala bili i prorektori, a u novije vrijeme prorektor Sveučilišta bio je profesor Odsjeka Ante Čović.

Nekolicini je inozemnih filozofa, bilo inicijativom ili uz podršku profesora filozofije s Filozofskog fakulteta, dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta: Sarvepalli Radhakrishnan (Indija/Velika Britanija, 1965.), Ernst Bloch (Njemačka, 1969.), György Lukács (Mađarska, 1969.), Henri Lefebvre (Francuska, 1976.) i Kathleen Vaughan Wilkes (Velika Britanija, 2001.).

U počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dosad su izabrani Predrag Vranicki, Danilo Pejović, Branko Despot i Nadežda Čačinovič. Također, posljednja dva predsjednika Matičnog odbora za humanističke znanosti – polja filozofije i teologije (pri Nacionalnom vijeću za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj) profesori su Odsjeka: Lino Veljak i Hrvoje Jurić.

Redoviti članovi Jugoslavenske (kasnije Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti bili su Franjo Marković, Gjuro Arnold, Albert Bazala (u tri mandata i predsjednik Akademije), Branko Bošnjak, Predrag Vranicki i Danilo Pejović, a danas su to Branko Despot i Igor Mikecin. Arnold i Bazala bili su i predsjednici Matice hrvatske.

Mnogi profesori Odsjeka za filozofiju bili su ili su još uvijek aktivni u javnome životu i na druge načine, kao članovi različitih kulturnih, društvenih i političkih inicijativa, organizacija i institucija, a neki su obnašali i visoke političke funkcije. Primjerice, Marković je u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije bio zastupnik u Saboru Hrvatske i Slavonije, Bazala je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio povjerenik za prosvjetu i vjere Kraljevske hrvatsko-slavonske zemaljske vlade, kao i zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine, a Julije Makanec ministar narodne prosvjete u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Od osamostaljenja Republike Hrvatske 1991. godine, dva su profesora Odsjeka bila ministri znanosti, Ante Čović i Gvozden Flego. Flego je, osim toga, bio i zastupnik u Hrvatskom saboru, kao što je to danas profesorica Odsjeka Marija Selak Raspudić.

Odsjek za filozofiju danas

Djelovanje Odsjeka za filozofiju, kao i drugih fakultetskih odsjeka te Filozofskoga fakulteta u cjelini, počiva na pretpostavci jedinstva istraživanja i poučavanja, odnosno simultanosti individualnog i grupnog znanstvenog rada članova Odsjeka te nastave u okviru predavanja, seminara i vježbi, što uključuje i motiviranje studenata na njihova individualna i grupna znanstveno-stručna istraživanja te zajednička nastavničko-studentska istraživanja povezana sa studijskim programima i njihovim izvedbenim planovima.

Ta se pretpostavka s pravom najčešće vezuje uz Wilhelma von Humboldta i njegovu viziju autonomnog univerziteta, koja je početkom 19. stoljeća rezultirala temeljitom reformom pruskog, odnosno njemačkog obrazovnog sistema i utemeljenjem Sveučilišta u Berlinu, te se potom proširila diljem svijeta i postala globalno mjerodavnom. No takvo je (samo)razumijevanje (visokog) obrazovanja starije od Humboldta i artikuliralo se uglavnom među filozofima u potezu od Immanuela Kanta, Johanna Gottlieba Fichtea i Georga Wilhelma Friedricha Hegela, na prijelomu 18. i 19. stoljeća, unatrag do Aristotelova Liceja i Platonove Akademije u antičkoj Grčkoj.

Nemoguće je razumjeti i ozbiljavati misiju Sveučilišta u Zagrebu, Filozofskoga fakulteta i Odsjeka za filozofiju bez podsjećanja na tu filozofsku tradiciju i bez njezina stalnog misaonog i djelatnog oživotvoravanja, što je, treba reći, sve teže činiti u doba rapidne uniformizacije, tehnicizacije, birokratizacije i komercijalizacije sfera obrazovanja i znanosti, kad svaka znanstvena i obrazovna disciplina (što je za humanističke znanosti poput filozofije, pogubno) stalno i na svim razinama mora dokazivati svoju neposrednu „korisnost“, „iskoristivost“, „profitabilnost“, naposljetku „unovčivost“.

Nasuprot tome, filozofija je oduvijek, na ovaj ili onaj način, promišljeno i produbljeno razlikovala sfere ljudske egzistencije te sfere znanja i znanosti, ali je također težila njihovu objedinjavanju i harmoniziranju, usmjerena na boljitak ljudi kao pojedinaca i ljudskih zajednica. Uzimajući Aristotela kao uzor, može se reći da postoji znanje radi znanja (theoria kao promatranje i istraživanje onog fizičkog i metafizičkog), znanje radi djelovanja (praxis u etičkom, političkom i ekonomskom smislu) i znanje radi proizvođenja ili stvaranja (poiesis bilo u instrumentalno-tehničkom ili u umjetničkom pogledu). Ni jedno od tih područja nije više ili manje važno od drugoga, ali se njihova važnost može uvidjeti i ostvariti samo u njihovu jedinstvu, što u današnje vrijeme implicira i potrebu interdisciplinarne suradnje filozofije s drugim znanostima (humanističkim, društvenim, prirodnim, tehničkim, biotehničkim i biomedicinskim) te umjetnošću, kao i pomno i sustavno promišljanje i djelovanje usmjereno na šire implikacije filozofskoga znanstvenog i obrazovnog rada.

Filozofija se ne iscrpljuje, kako se to često smatra, u sferi „puke teorije“, odnosno stjecanja „samosvrhovitog“ znanja, nego postavlja i neprestano ozbiljuje društvene, kulturne i civilizacijske svrhe. To je zacijelo imao u vidu i Franjo Marković kad je krajem 19. stoljeća rekao da „ništa vriedna ne nastaje ljudskim radom bez žive logične, estetične i etične težnje t.j. bez filosofijske težnje“ (Marković, 1992: 248) jer „filosofija je dojilja, koja, ma i ne bila rodjena majka, na noge postavlja narod, duševno ga oslobadja“ (Marković, 1992: 250), tako da „samo onaj narod, koji si je stekao domovinu misli, prisvojio si je čvrsto i svoju tvarnu domovinu“ (Marković, 1975: 33), ali u univerzalnom horizontu, jer „ako filosofijski duh ujedinjuje pojedince jednoga naroda, on ujedinjuje i razne narode, on je svenarodna sila“ (Marković, 1992: 249).

Ove se povijesne digresije mogu činiti neprimjerenim uvodom u govor o Odsjeku za filozofiju danas, ali su nužne kako bi se objasnilo osnovu s koje nastavnici i, vjerujemo, studenti Odsjeka još uvijek pristupaju filozofiji, odnosno istraživanjima, poučavanju i učenju u polju filozofije.

Izraženo protivljenje redukciji znanja i znanosti na „uporabno (instrumentalno) znanje“ nauštrb „orijentacijskog znanja“ – kako taj problem definira Jürgen Mittelstraß (1982) – ipak ne znači da Odsjek za filozofiju zanemaruje širi znanstveno-obrazovni, tehnološki, društveni, ekonomski, politički i kulturni kontekst svoga djelovanja. Štoviše, i Odsjek kao kolektiv i pojedini njegovi članovi, kao i mnogi sadašnji i bivši studenti, na razne načine doprinose raspravama o stanju, perspektivama i potencijalima filozofije u navedenim kontekstima, a naši studiji filozofije omogućuju studentima da steknu znanja i vještine koji su korisni i izvan polja filozofije, što znači da su društveno korisni i u širem smislu. Međutim, preduvjet je toga održavanje i unapređenje obuhvatnosti, temeljitosti i izvrsnosti na samome Odsjeku, kako u nastavnom, tako i u znanstvenom pogledu, čemu kontinuirano težimo.

Trenutno se u Hrvatskoj filozofiju može studirati na sedam institucija: na tri fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Filozofski fakultet, Fakultet hrvatskih studija i Fakultet filozofije i religijskih znanosti) te na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Zadru i Splitu. Ne podcjenjujući druge studije filozofije u Hrvatskoj, njihove nastavnike i studente, smatramo da je Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu još uvijek vodeća obrazovno-znanstvena institucija u Hrvatskoj u polju filozofije. Pritom ne mislimo samo na brojnost članova Odsjeka i vanjskih suradnika te studenata na svim razinama studija (redovno popunjena kvota od osamdeset studenata upisanih u prvu godinu prijediplomskog studija), nego i na činjenicu da se naši studiji odlikuju obuhvatnošću i raznolikošću u strukturnom i sadržajnom smislu, dakle, da, za razliku od drugih studija filozofije, obuhvaćaju sve temeljne filozofske discipline i veliki broj drugih filozofskih grana te da nude uvid u sve filozofske perspektive, tj. pristupe koji su prisutni u današnjoj filozofiji, s izraženom interdisciplinarnom orijentacijom na podlozi vizije o cjelini znanosti.